U pismenim društvima kao što je naše, zapadno, svi imamo određeni odnos prema pisanju.
Na jednom su kraju kontuinuuma pisci a na drugom kraju su oni koji mrze išta stavljati na papir. Od svih dimenzija jezika (govorenja, čitanja, slušanja, pisanja) pisanje se kao vještina, kao formalizirajuća forma komunikacije posebice ako je povezana s izdavaštvom, doseže najkasnije u čovjekovom razvoju. Kako je sve počelo? Autorica knjige, s idejom pisanja udžbenika, upoznala me na početku, dok je tek postojao skelet knjige koju sam u Lovranu i Ičićima brižljivo iščitavala.
Svidjela mi se ideja da se pozabavim budućom knjigom o biofeedbacku jer sam i inače uvijek voljela ideje stavljati na papir. Iz toga se izrodio projekt koji je sada tu u našim rukama. Porođaj nije bio lagan, ali je rezultat silne kreativnosti autora koji su na hrvatsko tržište izbacili jedinstveno, sveobuhvatno, didaktički strukturirano i znanstveno utemeljeno djelo.
Posebno mi je bilo drago da se početni entuzijazam prije pisanja knjige u autora još više učvrstio i rezultirao kako teorijskom podlogom tako i praktičnim dijelovima knjige koji će biti veoma korisni za studente fizioterapije.
Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, i kakve ja veze imam s fizioterapijom. Nije sve tako crno bijelo. U knjizi se primjerice govori kako ojačati i uvježbati mozak pacijenta da uspostavi određeni pokret, disanje i sl. Sve su to fiziološke manifestacije naših emocija od čega smo najviše sazdani. Budući da bismo čovjeka trebali gledati holistički, a ne dualno (duh tijelo), jasno je koliko mi je bliska ova tematika.
Druga stvar: lako mi je usporediti proces pisanja sa psihodinamskom psihoterapijom. Kao što su se autori susreli i konfrontirali s praznim papirom na početku, tako se i ja susrećem s nekim pacijentom o kojemu ne znam ništa. A sve nam to služi da bolje upoznamo sebe. Zato vjerujem u pisanje kao proces samorazotkrivanja, čak i ako je pisanje akademsko i nema autobiografskog u njemu.
Isto tako, nije lako pisati u dijadi, u paru. Čini mi se da je to teže nego kad pišeš sam. Zato bih iskreno željela čestitati autorima na tom kreativnom uparivanju, od njihovog prvog dejta, pa preko slobode izražavanja, sve dok nisu postigli produktivnost i perfect match. Kao u orkestru koji u svakom trenutku treba odsvirati pravu notu.
Je li njihovo pisanje bilo potaknuto profesionalnim izazovom, promišljanjem o našem zdravstvenom sustavu, željom za njegovim unaprjeđenjem ili je djelomično predstavljalo i oblik stručne inicijative? U svakom slučaju, treba čestitati i mentorima koji su hrabrili autore da se na ovaj izvanredan način izraze.
Vjerujem da će ova knjiga naći svoj put kod zdravstvenih djelatnika različitih provenijencija, studenata i laika i da će se njezina praktična izvedba nastaviti i u formi kolegija na studijima.
Na kraju, željela bih reći da sam skoro posve uvjerena da ćemo ovakvu vrstu stvaranja i kreacije još gledati kod naših autora. U današnjem društvu koje sliči kaosu, zbrci, sukobljenim željama, izjalovljenim težnjama i kojekakvim zgodama i nezgodama, veselim se novim djelima Dunje Lapov i njezinih suradnika. A nama ne preostaje drugo nego posezati za skladnom i uzbudljivom ljepotom učenja i čitanja.